Deset godina od krvavog puča koji je promijenio Europu
Piše TomRy;
30.studenog 2013.god. može se smatrati datumom početka ukrajinskog Euromaidana. Snimke brutalnih nereda na Trgu neovisnosti u Kijevu obišle su svijet, a na večer su desetci tisuća stanovnika glavnog grada izašli prosvjedovati protiv "zlodjela".
Četrdeset milijunska država neovisna od 1991.god., domovina Rusa, Čerkeza, Rusina, Tatara, Kozaka, Gagauza, Rumunja, Mađara, Galicijaca, Poljaka, Roma, Bjelorusa, Turaka, Sovjeta, Malorusa i Ukrajinaca, našla se u povijesnoj situaciji nasilne promjene legalno izabrane vlasti.
Izvedenim državnim udarom od strane ekstremne ukrajinske desnice, sljedbenicima Stepana Bandere, a financijski potpomognuta s pet milijardi dolara sa Zapada posredovanjem V.Nuland.. Pučiste je predvodilo troje radikalnih nacionalističkih ideologa i desetak terenaca, dok je cijeli puč, posredno i neposredno,odradio izindoktrinirani narod.
Evidentirano je 104 poginulih civila i 34 poginulih i 1127 ranjenih na strani organa reda.
Arseniy Yatsenyuk (A.Jacenjuk): eks premijer i miljenik Zapada
Jedan od trojice političkih vođa Maidana, među kojima su budući gradonačelnik Kijeva Vitali Klitschko i vođa nacionalističke "Svobode" OlehTyahnybok.
22. siječnja 2014. s pozornice Maidana, Yatsenjuk je izrazio zahtjeve oporbe da se u roku od 24 sata zaustavi uporaba sile od strane vlasti.
“Idemo sutra zajedno naprijed. Ako treba metak u čelo, onda metak u čelo, ali iskreno, pošteno i hrabro”, agitirao je uspaljenoj masi na trgu.
Yatsenjuk, Peoples Front/Narodni front je 2014 bio na čelu Kabineta ministara nakon Majdana, ali je brzo izgubio rejting i u proljeće 2016, ustupio mjesto Volodymyru Groysmanu. Odbjegli narodni zastupnik Alexander Onishchenko izjavio je kako su Petro Poroshenko i njegov tim razvili specijalnu operaciju kako bi uklonili Yatsenyuka s njegove dužnosti, diskvalificirali ga u medijima i potrošili milijune dolara na to.
Yatsenjuk je kao premijer ostao zapamćen po mitskom zidu na granici s Rusijom, koji se umjesto deklariranog "Europskog zida" pretvorio u nekoliko jaraka koje ni divljim životinjama nije problem savladati.
Nakon odlaska iz vlade Yatsenjuk se povukao iz aktivnog sudjelovanja u ukrajinskoj politici, povremeno se pojavljujući u medijima. Stalno mu boravište Vanuatu, čiji je državljanin.
Oleh Tyahnybok (O.Tjagnibok): glavni nacionalist
Nakon Euromaidana Tyahnybok je stranci Svoboda/All Ukrainian Union, osigurao nekoliko ministarskih pozicija u vladi. No već u jesen 2014. Svoboda doživljava neuspjeh na parlamentarnim izborima, nesposobni izdržati konkurenciju s “novim” nacionalistima koji su u parlament došli izravno s fronta — iz Donbasa.
Reputaciju Tyahnyboka pogodilo je pojavljivanje dokumentacije "crnih fondova" bivše Stranke regija. Postalo je jasno da je okruženje Viktora Yanukovycha financiralo Svobodu kako bi Tyahnybok bio pogodan protivnik na predsjedničkim izborima.
Već u jesen 2018 Tyahnybok je odbio ići na predsjedničke izbore, ponudivši umjesto sebe stranačkog kolegu Ruslana Koshulynskyi.
Nakon početka ruske vojne specijalne operacije u Ukrajini, vođa Svobode pridružio se istoimenom bataljunu s činom satnika, te sudjeluje u neprijateljstvima.
Vitali Klitschko (V.Kličko): propali predsjednički kandidat i ne baš uspješniji gradonačelnik
Bivši svjetski boksački prvak u teškoj kategoriji, rođen u Kazahstanu, Vitali Klitschko imao je najveći rejting u vrijeme Euromaidana, ali je nakon famoznih pregovora u Beču uz sudjelovanje Poroshenka i niza oligarha, odbio predsjedničku kandidaturu i uspješno se kandidirao za gradonačelnika Kijeva.
Osim rezerviranosti prema Kijevljanima i cijeloj Ukrajini, gradonačelnik Klitschko ostaje zapamćen po redovitim vanrednim situacijama izazvanim ljudskim faktorom u glavnom gradu. Mostovi se ruše, vrela voda teče ulicama, pa građani mjesecima nemaju tople vode. Ipak, treba napomenuti da je infrastruktura u Ukrajini u cjelini u krajnje žalosnom stanju.
Nakon što su Volodymyr Zelensky i njegov tim došli na vlast, došao je u sukob sa središnjom vladom, što ga nije spriječilo da po treći put bude reizabran na mjesto gradonačelnika glavnog grada u jesen 2020. godine.
Oživio je svoju stranku UDAR, koja je uspjela zauzeti drugo mjesto nakon Poroshenkove stranke na lokalnim izborima za Gradsko vijeće Kijeva 2020. godine.
Volodymyr Parasyuk (V.Parasjuk): centurion Maidana i „odvažni” borac
Prije događaja 2013-2014., "centurion Maidan Parasyuk" bio je student koji je radio kao snimatelj na vjenčanjima. 21. veljače 2014. govorio je na tribini Maidana, pozivajući na oružani napad na administraciju predsjednika Janukovicha. To mu je donijelo popularnost i ubrzo je Parasyuk dospio u tim tadašnjeg oligarha u usponu Ihor Kolomoyskyy, koji ga je rasporedio u jedan od svojih dobrovoljačkih bataljuna.
U tom je svojstvu bivši satnik/kapetan, član UKROP upao u nevjerojatnu priču: rekao je da su ga zarobili ruski vojnici, ali je navodno uspio pobjeći. Nakon toga, vojnici su ga javno optužili za insceniranje zarobljeništva i domišljate fikcije, ali ova je egzibicija pomogla Parasyuku da uđe u Vrhovnu Radu, gdje je odmah izabrao ulogu glavnog borca za sebe.
Parasyuk se potukao s kolegama u parlamentu Litvinom, Vilkulom, Nasirovom i Kuryachimom; napao tužitelje i policajce; pretukao i zatim oteo istražitelja SBU koji je istraživao ilegalnu sječu šuma; gađao suca čašom; udario je načelnika Glavne uprave Ministarstva unutarnjih poslova za regiju Luhansk; udario nogom u glavu zamjenika načelnika Glavne uprave za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala...
Sve to ne računajući napade na novinare, kojih je popriličan broj.
Sankcije nisu predviđene za heroje Maidana , njegovi heroji imaju pravo činiti što im odgovara.
Godine 2019. Parasyuk se pokušao kandidirati za reizbor u parlamentu, ali njegova kandidatura nije registrirana kod CIK-a. To se dogodilo zbog činjenice da je „određena osoba" položila veto za njega.
Od tada se Parasyuk udaljio od politike, naveden je kao voditelj nekoliko malo poznatih javnih organizacija, pa čak i jednog amaterskog nogometnog kluba.
U siječnju 2022. objavio je da je okupio svoju jedinicu za sudjelovanje u neprijateljstvima protiv Ruske Federacije.
Kozak Mikhail Gavrilyuk (M.Gavriljuk):od buržuja do taksista
“Kozak Gavrilyuk” je postao poznat tijekom Euromaidana nakon videa na kojem su ga golog na hladnoći pretukli pripadnici specijalnih postrojbi Jaguar. Gavrilyuk je postao simbol brutalnosti snaga sigurnosti i hrabrosti prosvjednika. Njegovu sliku u političkom oglašavanju aktivno je koristila "Narodna fronta", iz koje je Kozak otišao u parlament.
“Narodni heroj” se ponovno oženio, ostavio bivšu ženu i dijete u rodnom selu. Poznat je po izjavi da su polovica ukrajinskih zastupnika homoseksualci i skandaloznog prijedloga da se legalizira prostitucija, kao mjera za borbu protiv širenja HIV infekcije.
Isprva je Gavrilyuk nosio "naseljenicu" (kozački čeo) i odjeću u ukrajinskom narodnom stilu, ali potom se presvukao u jaknu i skratio kosu.
Godine 2019. pokušao je ponovno biti izabran u parlament u mandatnoj izbornoj jedinici u Kijevskoj regiji, ali nije uspio: rezultat mu je bio 0,56% glasova, Parasyuka je podržalo samo 512 ljudi.
Nakon što je napustio Radu, Gavrilyuk je nestao s radara, tek je 2020. dao intervju u kojem je priznao da radi kao taksist, zarađujući do 35 tisuća grivni (oko 59 tisuća rubalja) mjesečno. Mediji su objavili da je tokom SVO poginuo, ali za to još nema dokaza.
Dmytro Yarosch (D.Jaroš): zaboravljeni radikal
Godine 2014. Yarosch, Prawyj Sektor/Desni sektor je bio vrlo popularan. Stajao je na početku prvih nacionalističkih bataljuna, ruska grupa "Kalinov most" posvetila mu je pjesmu, a meme o "Yaroschovoj posjetnici" široko se proširio internetom na ruskom jeziku.
Lider "Desnog sektora" je bez puno napora ušao u Vrhovnu Radu, ali je izgubio u natjecanju s drugim nacionalističkim strukturama i izgubio se u pozadinu. A onda je napustio rapidno marginalizirani PS, neuspješno pokušavajući stvoriti novu desno radikalnu strukturu.
Na parlamentarnim izborima 2019. Yarosch se pridružio "Nacionalnom korpusu" Tyagniboka i Andriya Biletskog, Pukovnija Azov, pod krinkom "Svobode" zauzeli su samo 11. mjesto s 2,15% glasova i izostavljeni su iz Rade.
Posljednjih godina Yarosch je bio naveden kao vođa takozvane "Ukrajinske dobrovoljačke vojske", čiji su militanti sudjelovali u neprijateljstvima u Donbasu.
U jesen 2021. ime bivšeg šefa "Desnog sektora" ponovno je osvanulo u medijima nakon što je na društvenim mrežama objavio svoju svjedodžbu savjetnika zapovjednika Oružanih snaga Ukrajine Valeriya Zaluznog. Službeno, to novo imenovanje Yaroscha nije nikada potvrđeno.
Prema Yaroschu, njemu lojalni militanti nastavljaju se boriti s oružanim snagama LDNR-a i Ruske Federacije i nakon 24. veljače 2022. Istodobno, nema podataka o njegovom osobnom sudjelovanju u ratnim područjima.
Andriy Parubiy (A.Parubij): od terenskog zapovjednika do glasnogovornika
Parubiy, iskusni "revolucionar", bio je aktivni sudionik Narančaste revolucije. Tijekom događaja od studenog do prosinca 2004. bio je zapovjednik Ukrajinskog doma u Kijevu. U 2013-2014., Parubiy je djelovao kao zapovjednik Samoobrane Euromaidana.
27. veljače 2014. je imenovan na mjesto tajnika Vijeća za nacionalnu sigurnost i obranu Ukrajine. Bio je jedan od inicijatora stvaranja Nacionalne garde Ukrajine, koja je uključivala postrojbe samoobrane Maidana i Desnog sektora.
U Radu je ušao u jesen 2014. kao dio glavne ukrajinske ratne stranke, Narodne fronte. U travnju 2016. preuzeo je mjesto govornika upražnjeno nakon Groysmana. Postao je poznat po tome što je sposoban realizirati prijedloge zakona koji su potrebni vlastima: stavlja ih na glasovanje toliko puta dok ne dobije potreban broj za.
Na predsjedničkim izborima 2019. podržao je Porošenka. Kasnije je sudjelovao na kongresu svoje stranke i objavio da je peti predsjednik Ukrajine pristupio stranci. Na parlamentarnim izborima iste godine zauzima drugo mjesto na listama Europske solidarnosti. Nakon pobjede Sluge naroda izgubio je mjesto predsjednika Skupštine. Trenutno je obični član Rade.
Dmytro Bulatov (D.Bulatov): nezavisni ministar
Dmytro Bulatov, diplomant Kijevskog politehničkog instituta, posluje od 1998. godine, a radio je i na višim pozicijama u javnim i privatnim tvrtkama.
Početkom 2013. godine stvorio je javnu organizaciju "Društveno odgovorno društvo". Dana 30. studenog 2013., nakon što je saznao za nasilno rastjerivanje studenata na Euromaidanu, Bulatov je zajedno sa svojim prijateljima odlučio organizirati automobilski skup oko Kijeva kako bi privukao ljude na prosvjed. Već prvog dana u akciji je sudjelovalo oko 300 vozača - to je bio početak "Automaidana".
Bulatov je bio organizator i sudionik u većini akcija "Automaidana"
23. siječnja 2014. aktivisti su objavili neočekivani nestanak Bulatova. Već 30. siječnja 2014. Bulatov je stupio u kontakt s prijateljima i rekao da su ga nepoznate osobe otele i mučile. Nakon toga bio je na liječenju u Litvi, a potom je otišao u Njemačku kod rodbine. 24. veljače 2014. Bulatov se vratio u Ukrajinu.
Međutim, jedan od vođa "Automaidana" Sergey Poyarkov je u studenom 2014. u eteru Radija Vesti rekao da otmice nije bilo. Prema aktivistici Kseny Skodi, Bulatov je cijelo vrijeme "otmice" proveo u dači milijunaša, predsjednika federacije waveboardinga i skijanja na vodi Ukrajine Yuria Zozulje. Sam Bulatov tvrdi da je došlo do otmice, da je bio mučen.
27. veljače 2014. Bulatov je imenovan ministrom Mladeži i sporta Ukrajine u Yatsenyukovoj vladi. Odbio je sudjelovanje na parlamentarnim izborima u jesen 2014. zbog nespremnosti stvaranja političkih i financijskih obveza prema političkim strankama.
U svibnju 2015. Bulatov je mobiliziran da služi u oružanim snagama Ukrajine. Prema medijskim izvješćima, 22. srpnja iste godine ranjen je u Luhanskoj oblasti.
Ukrajinski mediji tvrde da je Bulatov bio u Donbasu do 2016. godine.
Dvije godine kasnije, neočekivano je imenovan zamjenikom šefa Ukrajinske državne rezerve.
Nakon 24. veljače 2022. prijavio se u obranu, pozirajući u vojnoj odori u pozadini za fotografije i video snimke, skupljajući novac za dronove i drugu opremu.
Mustafa Nayyem (M.Najem): zamjenik predsjednika vladajuće stranke i zamjenik ministra
Dana 21. studenog 2013. tadašnji novinar Nayyem, rođeni Afganistanac, koristeći medije je javno pozvao na masovno okupljanje na Maidan, što je potom rezultiralo velikim prosvjedima. Nakon Euromaidana, na prijevremenim parlamentarnim izborima, Nayyem je otišao u Radu iz Bloka Petra Poroshenka, postavši zamjenik šefa stranke.
U prvim mjesecima u Radi, Nayyem se angažirao na ogromnom povećanju plaća novih narodnih zastupnika sa argumentima kako je u Kijevu nemoguće živjeti sa 6 tisuća grivni (u to vrijeme - oko 230 dolara).
Od sredine lipnja 2015. Nayyem je prešao u policiju: postao je organizator stvaranja Patrolne policije u Zakarpatskoj regiji, a kasnije i cijele državne policije. Godine 2016 pokazalo se da bivši novinar nije bio protiv toga da preuzme upražnjeno mjesto šefa Nacionalne policije Ukrajine.
Redovito je kritizirao politiku vlasti i Poroshenka osobno, ali je ostao u svojoj frakciji kako bi zadržao zastupnički mandat. Na predsjedničkim izborima 2019. podržao je Anatolija Gricenka.
Napustio je frakciju Poroshenkovog bloka krajem veljače 2019., nedugo prije novih izbora, na kojima nije sudjelovao. Prema jednoj verziji, pokušao je pregovarati sa Vakarchukovom strankom Golos , ali bez uspjeha.
Kada je na vlast došao Zelensky, Nayyemova karijera ponovno je uzletjela - postao je zamjenik generalnog direktora Ukroboronproma, a potom je prešao na posao u Ministarstvo infrastrukture, gdje je dobio mjesto zamjenika ministra.
TomRy 12.3.2023.
izvor: osobna arhiva
Commenti