Redaktura TomRy
Za odluku o početku Specijalne vojne operacije bila su ključna dva faktora: priprema za raspoređivanje američkih/NATO projektila u regiji Harkov. Drugi faktor je egzistencijalna prijetnja ruskom i rusofonom narodu na jugoistoku Ukrajine, kaže za RT Balkan hrvatski analitičar Nebojša Babić.
Nebojša Babić je nezavisni novinar iz Hrvatske, koji se bavi geopolitičkim temama i suradnik nekoliko nesistemskih portala u regiji. Babić ima i svoj, vrlo čitan blog "Altermainstreaminfo", na kojem svakodnevno objavljuje geopolitičke komentare.
Povoda za ovaj razgovor ima mnogo, pa i previše, počevši od ruske Specijalne vojne operacije u Ukrajini, odnosno sukoba Rusije sa SAD, preko rata na Bliskom istoku, sukoba Izraela i Irana, sve do Afrike, koja se ubrzano dekolonizira.
Tko je "razljutio ruskog medvjeda"? Šta se zapravo događa u Ukrajini?
Prije svega, pozdrav svima onima koji prate RT Balkan i uredništvu, uz pohvalu za kritike "Reportera bez granica", koji su službeno prekorili vlasti u Srbiji, samo zato što dozvoljavaju širenje "ruske propagande", iako je deklarativna uloga ove organizacije braniti slobodu govora svih novinara širom svijeta.
Što se tiče pitanja tko je "razljutio ruskog medvjeda", osobno sam uvjeren da kod Vladimira Putina osjećaj ljutnje ne utiče na donošenje političkih odluka, posebno ne ovako velikih, kao što je sprovođenje Specijalne vojne operacije. Ali, došlo se do granice koja se nije smjela prijeći, to je istina. Čak i papa Bergoglio, u svibnju 2022., govorio da je "NATO zalajao pred ruskim vratima". Postoje ključni razlozi koji su doveli do ruskog vojnog odgovora. Prvi je savez Ukrajine i NATO-a. Kada je Trump raskinuo ugovor sa Rusijom o projektilima kratkog i srednjeg dometa (INF), sporazum SAD sa Kijevom omogućio bi da se takvi projektili rasporede oko Harkova, čime bi bila matirana ne samo obrana Moskve, već i ruski lansirni centri i vojne baze iza Urala.
Rusija ne bi imala vremena da se obrani. Njena nuklearna trijada bi se svela na "saniranje štete", umjesto na recipročan odgovor. To je, u vojnom smislu, poraz, kojem neminovno slijedi kapitulacija.
Drugo, Rusija je osam godina tražila da se sprovedu sporazumi iz Minska, kako bi zaštitila rusko i rusofono stanovništvo Ukrajine. Kijev je ovim sporazumima kupovao vrijeme da izgradi jaku armiju i da pokrene napad na Donbas i, vjerojatno, Krim. To je poznati model "Erdutskog sporazuma", koga je godinama hrvatski premijer Plenković nudio Porošenku, potom Zelenskom, kao "najbolje rješenje za integraciju okupiranih područja". Sada možemo zapitati da li je premijer Plenković bio samo NATO kurir na relaciji Kijev–Zagreb, a i koliko je to njegova ideja, što je za raspravu. Ali, više nije ni važno.
Za odluku o početku Specijalne vojne operacije ključna su bila dva faktora: priprema za raspoređivanje američkih/NATO projektila u regiji Harkov. Drugi faktor je egzistencijalna prijetnja ruskom i rusofonom narodu na jugoistoku Ukrajine.
Za drugi dio pitanja, što se upravo događa u Ukrajini, mogu biti kraći. Ruska je armija, nakon početnih grešaka, probila moćne prve linije, izgrađene pod Zelenskim, ali i "Porošenkove linije", dublje u pozadini. Fizički je neutralizirala većinu elitne žive sile ukrajinske armije i uništila ogroman dio starog ukrajinskog i novog NATO arsenala. Ako je 2022. i 2023. napredovala stotinjak metara, danas ruska armija dnevno prodire kilometrima u stepe bivše Ukrajine. Ali, ovdje nije u pitanju teritorij. Radi se o iscrpljivanju NATO-a. Ukrajina više nema ekonomiju, ni ozbiljnu vojnu proizvodnju. U ovoj fazi svjedočimo iscrpljivanju Sjevernoatlantske alijanse. Sa druge strane, brojni generali NATO-a tvrde da su nacionalni arsenali gotovo ispražnjeni, a financije i ekonomije EU su u vrlo teškoj situaciji. Koliko dugo će građani EU pristajati na odricanja zbog Ukrajine, to ćemo ubrzo vidjeti. Njemački i austrijski izbori su pokazali, kako je ljudima dosta rata i bacanja novca u ukrajinski bezdan. Građani EU više ne žele financirati ni ostale sulude eksperimente Europske komisije, kao što je "zelena tranzicija" ili "stvaranje novog čovjeka", ne binarnog, fluidnog, ili kakav bi već trebao biti. Ukrajina je samo poligon, na kojem Rusija slabi vojni potencijal NATO-a, kao i ideologiju Kolektivnog zapada, koju ne prihvaća najveći dio čovječanstva.
Izgleda da događaji na Bliskom istoku prestižu jedan drugi. Da li smo sada svi u ratu?
Ono što trenutno gledamo na Bliskom istoku jest rat i svi smo djelomično upleteni u taj rat. Ali, za sada, bez obzira na strašne patnje Palestinaca, bombardiranje Gaze i Beiruta, na odgovor Irana, još ne možemo govoriti da smo svi učesnici rata. Pratio sam mnogo rasprava na tu temu, a nitko, ali baš nitko, da se prisjeti najvažnijeg detalja – Rusije.
Petog kolovoza, tada već bivši ministar obrane Rusije Šojgu, posjećuje Teheran i odgađa neposredni odgovor Irana na likvidaciju vođe Hamasa u Teheranu, što je, po definiciji, predstavljalo agresiju. Spominjalo se u medijima kako je Šojgu ponudio oružje Iranu. Danas Iranci prikazuju video s ruskim "iskanderom-M", navodno sa iranskom modifikacijom, koji može nositi nuklearnu bojevu glavu.
Ono što nitko nije spomenuo i što je većini promaklo: Putin je 18. rujna potpisao Ugovor o sveobuhvatnom strateškom partnerstvu Ruske Federacije i Islamske Republike Iran. Dokument se može pronaći na službenim stranicama Kremlja, a mnogi, očigledno, pojma nemaju o čemu se ovdje radi. Potom je ruski premijer Mišustin odletio u Teheran i dan poslije dolazi do velikog napada Irana na Izrael. Da li je to slučajnost? Ne bih rekao.
Prema dokumentu kojeg je potpisao Putin, Iran više nije "prijateljska zemlja", "partner", ekonomski, ili kakav god, već strateški partner u svim sektorima, što znači i u vojno-obrambenom. Tako da, barem za sada, bez obzira na grozne scene koje gledamo i na obim neprijateljstava između Izraela i Palestinaca i Hezbolaha, na izraelske napade na Siriju i likvidaciju znanstvenika, generala i političara u Teheranu koje sprovodi Mossad, ovaj rat još nije dosegao intenzitet koji bi mogao da ugrozi čitav svijet. Sad sve ovisi o odgovoru Izraela, da li će ga biti i kakav će biti. Uglavnom, sada iza Irana, odnosno zajedno sa Iranom, službeno stoji Rusija, a Rusija svoja obećanja ne gazi.
Mnogi navijaju za Trampa na američkim izborima, ali ne treba zaboraviti njegovu izjavu da bi odmah gađao iranska nuklearna postrojenja. To nije šala, baš kao što je tokom prošlog mandata, prvi dekret koji je potpisao bio raskid nuklearnog sporazuma sa Iranom. Mislim da, pod ovom američkom administracijom, koju Biden, uzgred, uopće ne vodi, neće biti globalnog sukoba na Bliskom istoku. Međutim, ukoliko pobijedi Trump, moramo biti spremni na sve. Iran će biti prva meta.
U svijetu se formira, ili je već formirana, "osovina otpora" američkoj hegemoniji. Sada imamo tri ključne globalne sile – SAD, Rusiju i Kinu. Kako vidite budućnost Europske unije? Kakva će biti sudbina Europe?
Što se tiče "osovine otpora Kolektivnom zapadu", ona je, u velikoj mjeri, izgrađena. Danas imamo velike organizacije kao što su BRIKS, Euroazijsku uniju, Mercosur, Afričku uniju, itd. U svim tim savezima su i Rusija i Kina. Rusija se odrekla sovjetskog izvoza proleterskih revolucija i ne miješa se u unutrašnje poslove drugih zemalja, baš kao i Kina.
Odgovor na pitanje o budućnosti Europske unije leži u činjenici da EU radi sve suprotno tome. Većina u EU uopće nije zadovoljna. Ovaj blok funkcionira kao nekadašnji SSSR. Centralni komitet u Sovjetskom Savezu je bio institucija koja je, odozgo prema dole, odlučivao o svemu. To danas imamo i u EU. Narodi su frustrirani takvom, nakaradnom "demokracijom". To je mana koju EU neće preživjeti, osim ako ne postane konfederacija neovisnih država. U Europi ne može postojati nad država, koja bi stvorila "europsku nadnaciju", jer to nisu uspjeli ni SSSR, ni Austro-Ugarska, pa čak ni Jugoslavija.
Europski narodi imaju jake patriotske, suverenističke i nacionalističke, pa čak i šovinističke političke frakcije, koje su dio nacionalnih parlamenata. Nisu isti Jobbik u Mađarskoj i Orbanov Fidesz, ili "Zlatna zora" u Grčkoj i ostali euroskeptici. Njemačka ima paradoks da su komunisti Sahre Wagenknecht bliži stavovima koje zastupa Alternativa za Njemačku (AfD), nego takozvana desnica (CDU/CSU). Sve te kontradikcije silom i batinom pod kontrolom drži Europska komisija, koju nitko nije birao. Političko „uređenje“ sugerira tmurnu budućnost za EU. Drugo, EU je područje ograničenog suvereniteta, koji danas, obzirom da se većina svijeta otela hegemoniji SAD, služi isključivo američkoj financijskoj oligarhiji. EU šalje desetine i stotine milijardi američkom vojno-industrijskom kompleksu, koji potom "donira" oružje Kijevu. Energija je drugi sektor gdje su Amerikanci čizmom stali za vrat Europskoj uniji. Tek kada otkupi sve viškove američke nafte i plina, Brisel može kupovati energente od arapskih zemalja, Nigerije, Alžira, itd.
U ideološkom smislu, EU želi stvoriti "novog čovjeka", anacionalnog, bez tradicije, "okrenutog budućnosti", "ekološki osviještenog", što je prosječnom stanovniku ili nerazumljivo ili odbojno. Ljudi su time frustrirani. Tako se osjeća većina stanovništva. Na ovo pitanje mogu odgovoriti retoričkim pitanjem: može li opstati politički blok kojeg veliki dio stanovništva otvoreno mrzi, a tek mali dio, oni koji su dio tog političkog aparata, je zadovoljan postojećim stanjem? Postoji jedna stvar koja je opasna u slučaju raspada, a to su, kako ih Putin zove, "spiljski nacionalizmi". Jer, ako europski razlaz budu dogovarali Fidesz, stranka Marine Le Pen, AfD i drugi, onda ćemo se razići kao Česi i Slovaci. Ali, ako na vrh izbiju Jobbik, "Zlatna zora" i slični, onda ćemo se razići kao Jugoslavija i SSSR, dvije višenacionalne strukture, gdje je, nakon raspada, buknulo na desetine što manjih oružanih sukoba, što pravih ratova. Ovakva kakva je, EU nema budućnost. Samo je pitanje u kome smjeru ćemo ići tokom neminovnih promjena: prema konfederaciji, prema mirnom razlazu, ili k ratu svih protiv svih.
Šta se danas događa u afričkom Sahelu i u čitavoj Africi? I tu vidimo istu shemu: Rusija je prisutna uglavnom vojno, Kina ekonomski.
Afrika je danas najdinamičniji kontinent. Tko je mogao sanjati da će doći trenutak da afričke vođe doslovce protjeruju Francuze, njihove vojnike i kompanije i zovu Ruse da ih zaštite? Što se Rusije tiče, a to vrijedi i za Afriku, zemlje od 2015. provodi diverzifikaciju uvoza, gradi industrije i širi poljoprivredu. Moskvi za sada ostaje vrlo malo prostora da ulaže u inozemstvo, za razliku od Kine. U Rusiji se u ovom trenutku intenzivno razvija vojna industrija, a to je razlog zašto Rusi nisu ekonomski toliko prisutni u Africi. Ipak, oni imaju dobru saradnju, što afričkim zemljama donosi povlaštene cijena nafte i plina, povoljne ugovore za nuklearne elektrane i za kupovinu poljoprivrednih proizvoda. Sve to omogućava narodima Afrike da se otmu od neokolonijalnog jarma. Naravno, Kini odgovara rusko vojno prisustvo u Africi. Kinezi su, osim toga, napravili prvu prekomorsku vojnu bazu u Džibutiju. To je ogroman vojni kompleks, na strateški važnom mjestu, na samom Rogu Afrike. Utjecaj Zapada očigledno slabi a, s druge strane, jača suradnja afričkih naroda sa Rusijom i Kinom. Kinezi i Rusi su prisutni na različite načine, ali im se interesi isprepliću i podudaraju, i tu nema sukoba.
Paralelno sa tim, kreću i drugi procesi svrgavanja dolarske monarhije – SAD.
Dedolarizacija je proces postepenog ukidanja korištenja američkog dolara kao valute u međunarodnim transakcijama, što se odvija od početka 2010. godine. Najveći podsticaj tom procesu dala je Kina, još u listopadu 2013., kada je službeno najavila da će to biti njena državna politika, koja će se sprovoditi u svim sferama.
Proces dedolarizacije se naglo ubrzao u drugoj polovici 2014. godine, što je bio odgovor Kine na hirove američkih zakonodavaca oko usvajanja budžeta 2013., na američki projekt izbijanja ukrajinske krize, na pokušaj izvođenja "obojene revolucije" u Hong Kongu i na neuspjeh zapadnih zemalja da MMF preuzme kontrolu nad zemljama u razvoju. Stopa dedolarizacije je impresivna. Od 2014, gotovo svake nedjelje stižu vijesti o ukidanju korištenja dolara u različitim zemljama. Velike ekonomije u usponu, koje nisu podložne zapadnom utjecaju, sve više jačaju ulogu u trenutnim globalnim financijskim institucijama, kojima dominiraju SAD i EU.
Razlog za dedolarizaciju je zloupotreba privilegiranog položaja u globalnom financijskom sistemu. SAD i zemlje Zapada stvorile su ogromne vanjske dugove, koje ne mogu vratiti, zbog čega su se okrenule masovnom štampanju novca, u okviru takozvanog kvantitativnog ublažavanja (QE), čime vlastitu inflaciju izvoze u druge zemlje. Kina je odlučila stati tome na kraj, a od 2015., kada se lavina sankcija obrušila na Rusiju, Moskva je krenula u zajedničku bitku sa Pekingom. Do danas, za manje od jedne decenije, trgovina u dolarima je pala sa 80-90 posto na sadašnjih 40 posto. Tu su i bilateralna plaćanja u nacionalnim valutama, a spisak zemalja koje danas tako trguju je predugačak da bih ga citirao. Mnoge zemlje sve više kupuju zlato i rješavaju se američkog duga, koga su držale u državnim vrijednosnim papirima. Rusija se riješila cijelog portfelja. Kina je, sa 1.300 milijardi smanjila udio na 745 milijardi. Peking više ne želi rizik. To Americi stvara ogroman problem, jer mora namiriti potraživanja za kamate, a one se danas približavaju iznosu od 2.000 milijardi godišnje. Sve je više zemalja koje izlaze iz dolarskog sistema. SAD to mogu nadoknaditi samo na štetu preostalih vazala, a to su EU, Japan, Južna Koreja, Australija, itd. Koliko dugo će vlade američkih "saveznika" plaćati ovo "prijateljstvo"? Saudijska Arabija i arapske zemlje su ove godine napustile 50 godina stari sporazum o petrodolaru, a to je ogroman udarac za američke financije. Sada Arapi prodaju naftu kome hoće, za bilo koju valutu, a te valute mogu mijenjati za zlato ili za juan u Šangaju. Činjenica je da je globalna trgovina u dolarima pala na "jadnih" 40 posto, od čega je 10 posto trgovina SAD, dovoljno govori. Ovaj pad je impresivan, a za FED i američko ministarstvo financija katastrofalan, što se vidi po rastu duga, kojeg još silom prodaju vazalnim državama.
Ako je na početku proces dedolarizacije bio postupan, sada već poprima stihijske razmjere, što se vidi po američkom nacionalnom dugu, koji trenutno iznosi 35.683 milijarde dolara. Godine 2013. američki dug je iznosio 16.738 milijardi dolara. Skoro sva trgovina se provodila u dolarima. Danas se ovaj proces bliži kraju.
Što se tiče EU, danas svjedočimo slomu eura samo da spasimo FED i SAD. Zbog cenzure i medijske blokade mnogi i dalje vjeruju u "američko ekonomsko čudo". Ali, Amerika više nije ono što je bila 60-ih godina prošlog vijeka, kada je imala jaku srednju klasu, ekonomiju i nevjerojatno moćne financije bez ikakvog duga. Tada su Amerikanci radili i stvarali. Sada im 80 posto BDP-a čine usluge, samo 19 posto je industrija i građevinarstvo i tek jedan posto poljoprivreda. Dedolarizacija predstavlja neizbježan proces, koji su pokrenule etabliranih sile, kao što su Rusija i Kina, arapski svijet, Latinska Amerika, a sada čak ni Afrika ne želi plaćati "reket" za komade bezvrijednog papira.
Publish 4.11.2024.
Onog trenutka kada su ameri odlučili uništiti vlastitu auto industriju koja je bila pogonska sila, onda je bilo jasno da nešto kod njih ne štima...