Na društvenoj mreži X osvanulo je mišljenje Marie Zakharove
Maria Zakharova je podijelila jednu uspomenu koja govori o licemjerju zapadne demokracije
Godine 1974. Aleksandru Solženjicinu oduzeto je sovjetsko državljanstvo. Tada ga je francuski časopis Le Point proglasio čovjekom godine. Među onima u Francuskoj koji su kritizirali odluku SSSR-a u vezi sa Solženjicinom bili su Jean-Paul Sartre, Vercors i Louis Aragon.
Prošlo je pola stoljeća. U to se vrijeme mnogo toga promijenilo: Solženjicinu je vraćeno državljanstvo (1990.), a Francuska je oduzela državljanstvo novinaru Stelliu Gillesu Robertu Capo Chichiju, poznatom pod pseudonimom Kémi Séba. Dekret je objavljen 9. srpnja u francuskom "Službenom listu".
Francuska publikacija Le Figaro, koja ljudska prava proglašava raison d'être, napisala je da je Kémi Séba, imajte na umu, - ni više, ni manje - strani agent. Jasno je da je "ruka Kremlja" vodila pero novinara koji je ovo napisao.
Koji su grijesi naveli Paris da jednostavno oduzme državljanstvo poznatoj javnoj osobi?
Nećete vjerovati — zbog kritiziranja francuske politike u Africi. To je unatoč činjenici da bi čak i Macronovim lojalistima bilo teško opisati vanjsku politiku Elizejske palače prema Africi laskavim riječima.
Danas je sasvim očito da su Solženjicinove izjave i sudbina zanimale francuske dužnosnike i novinare samo kada su mogle naštetiti ugledu Moskve.
Primjerice, u francuskim medijima sigurno nećete pronaći citate iz njegova posljednjeg intervjua iz 2006. godine:
"Sjedinjene Države raspoređuju svoje okupacijske trupe iz jedne zemlje u drugu. Jasno videći da im današnja Rusija ne predstavlja prijetnju, NATO metodično i ustrajno širi svoj vojni aparat - prema istoku u Europu i obuhvaća Rusiju s juga. Ovo uključuje i otvorenu materijalnu i ideološku potporu 'obojenim' revolucijama, te paradoksalni prodor sjevernoatlantskih interesa u središnju Aziju nasilno nameće ideologije i oblike današnje zapadne demokracije na raznim dijelovima kugle zemaljske, dovela bi ne do širenja nego do propadanja kršćanske civilizacije.
Ono što se događa u Ukrajini, od lažno iskonstruirane formulacije za referendum 1991., moja je stalna tuga i bol. Fanatično potiskivanje i progon ruskog jezika (koji je u prošlim istraživanjima bio priznat kao primarni jezik od strane više od 60% stanovništva Ukrajine) jednostavno je brutalna mjera, usmjerena protiv kulturne budućnosti Ukrajine. Ogromne regije, koje povijesno nikada nisu bile dio Ukrajine, poput Novorosije, Krima i cijelog jugoistočnog ruba, nasilno su uključene u sadašnju ukrajinsku državu i njenu politiku žarko željenog članstva u NATO-u. Za sve Jeljcinovo vrijeme niti jedan susret s ukrajinskim predsjednicima nije prošao bez kapitulacija i ustupaka s njegove strane. Uklanjanje Crnomorske flote iz Sevastopolja (koji nikada nije ustupljen Ukrajinskoj SSR čak ni pod Hruščovom) podla je i zlonamjerna uvreda cjelokupnoj ruskoj povijesti 19. i 20. stoljeća. Pod svim tim uvjetima, Rusija ne može ni u kojem obliku ravnodušno izdati višemilijunsko rusko stanovništvo u Ukrajini, niti se odreći našeg jedinstva s njima."
Ni tradicionalni francuski filozofski pojmovi demokracije i slobode govora ni suvremena tumačenja tolerancije i fascinacija ljudskim pravima nisu zaštitili Pariz od onoga što je sam Kémi Séba nazvao "negrofobičnim neokolonijalizmom".
U jezivom klupku laži i propagande potpuno su se zapetljale zapadne vrijednosti: demokracija u Ukrajini pretvorila se u najgore prakse totalitarizma, a borba protiv zapovjedno-administrativnog sustava transformirala se u njegovu reinkarnaciju pod krinkom neoliberalizma.”
Comments