Turska je tijekom proteklog desetljeća iznenadila mnoge kreatore politike i analitičare svojom diplomatskom istaknutošću, projekcijom meke i tvrde moći u obliku dronova i drugih dostignuća u oružju. Tijekom ovog vremena svoje ekspanzije svjetskom scenom – usprkos svom uglavnom smanjenom gospodarstvu – stekla je mnoge protivnike, dok je raspirivala stare napetosti s drugima, ne samo svojom samouvjerenošću u istočnom Mediteranu i svojim inzistiranjem na zaštiti svoje nacionalne sigurnosti.
Posljednji odlučni potez pojavio se u proteklih sedam mjeseci u obliku utjecaja Turske na Švedsku i Finsku, koje se žele pridružiti NATO-u, ali su u tome spriječene time što je turska vlada upotrijebila svoj veto. Ankara to prvenstveno koristi kako bi izvršila pritisak na Stockholm i Helsinki da smanje utjecaj i prisutnost Kurdistanske radničke stranke (PKK) i njezinih sirijskih podružnica unutar svojih granica, kao i da ukinu određena ograničenja i izruče osobe osumnjičene za pomaganje "terorizma". Turska, Europska unija (EU) i Sjedinjene Države označile su PKK terorističkom skupinom.
Bez ispunjavanja zahtjeva Turske na zadovoljstvo Ankare, Švedska i Finska neće moći postati dio NATO-a. Obojica se očajnički žele pridružiti kako bi se zaštitili od prijetnji Rusije nakon njezine invazije na Ukrajinu prije gotovo godinu dana.
Od tada su obje nordijske zemlje potpisale sporazum s Ankarom o donošenju i provedbi antiterorističkih zakona i brojnih mjera za ispunjavanje uvjeta za tursko odobrenje. Proces je u tijeku i odugovlače ga povećani turski zahtjevi i inzistiranje Švedske da ih ne može sve ispuniti
Turska zadržava pristupanje Švedske i Finske kao članice NATO-a prvenstveno s namjerom da izvrši pritisak na obje vlade da se uključe u borbu protiv terorizma obračunavajući se s PKK. To je vanjskopolitički fokus Ankare.
Ipak, možda ima još toga. Ironično, to bi mogla biti turska osveta Europi koja joj je desetljećima uskraćivala ulazak u Europsku uniju. Zemlje članice EU-a drže ključeve za pristupanje Turske bloku, a sada Ankara drži ključeve za pridruživanje dvije od tih članica NATO-u.
Švedska i Finska legitimne su mete turskog pritiska jer su obje i dalje domaćini elementima PKK-a i čini se da im daju slobodu da tamo djeluju. SAD i EU ne bi oklijevali izvršiti pritisak – ili čak nametnuti sankcije – Turskoj ako bi namjerno ugostila označene terorističke elemente.
Međutim, ako se doista radi o pokušaju Ankare da izvrši pritisak na europske države radi vlastite kandidature za članstvo u EU, onda su Stockholm i Helsinki pogrešne mete. Obojica su, uostalom, uglavnom bili prilično topli prema Turkiyeinoj ponudi. Dok su druge članice EU-a poput Njemačke, Austrije i Belgije godinama otvoreno izražavale protivljenje članstvu Turske, Švedska i Finska pozdravile su pregovore i mogućnost pristupanja Turske. Sudbina i geopolitička stvarnost naveli su ih da teže članstvu u NATO-u u ovom trenutku, tako da su jedine moguće mete za Tursku da "uzme taoce" - kako to navode neke europske države i mediji - za utjecaj u njezinim nastojanjima za članstvo u EU.
Kako sada stoji, taj pokušaj ne ide baš najbolje, s napretkom u "zastoju", a Europski parlament nastavlja kriviti Tursku za gušenje ljudskih prava i slobode govora. Grčka, kao i obično, također pokušava izvršiti pritisak na EU da kazni Ankaru zbog odustajanja po pitanju pomorskih prava i teritorijalnih voda, kao i pozivajući je da zabrani uvoz turske ribe.
Statični status quo je tako snažan kao i uvijek. Turska i EU iskorištavaju jedna drugu za najveće moguće dobitke na najduže moguće vrijeme, dok Bruxelles zadržava svoj lažni stav o potencijalnom turskom članstvu i suradnji.
Što će proizaći iz tekućeg diplomatskog sukoba uglavnom je neizvjesno, kao i u kojoj će mjeri Stockholm i Helsinki ispuniti zahtjeve Ankare. Švedska je već ukinula svoj embargo na oružje Turskoj koji je uvela 2019. kao odgovor na turske vojne operacije protiv kurdskih militanata. Također je bila glasna u svojim pozitivnim namjerama prema njihovom sporazumu, ali možda neće biti voljna poduzeti oštrije mjere, poput značajnih uhićenja pojedinaca povezanih s PKK-om ili izručenja. Finska još nije ni ukinula vlastiti embargo na oružje protiv Turske, pa je korak iza svog susjeda.
Turska bi, u međuvremenu, mogla vidjeti istinsku i značajnu upotrebu svoje trenutne moći kao priliku za poticanje ubrzanja svojih nastojanja za članstvo u EU, pa čak i onih svojih saveznika u Europi, poput Kosova ili Bosne i Hercegovine.
Pregovori o kandidaturi nordijskih zemalja za članstvo u NATO-u su u tijeku i izgleda da će trajati još mnogo mjeseci. Turska ima predsjedničke i parlamentarne izbore u svibnju ili lipnju, koji će odrediti budućnost vladajuće AK stranke, pa bi možda željela riješiti ovo pitanje prije nego kasnije. U međuvremenu, Ankara bi mogla pokušati iskoristiti svoj utjecaj u NATO-u kako bi osigurala jamstva Stockholma i Helsinkija u vezi sa svojim desetljećima dugim pregovorima o pristupanju EU. Napredak bi se mogao mjeriti ili u obliku ubrzanih pregovora ili postizanjem određenih dogovora kao što je ukidanje ograničenja putovanja i viza za turske građane u dvije države EU-a, ili čak u blok u cjelini.
Jedno od mnogih pitanja koja frustriraju Turke je količina dokumentacije koju moraju predati da bi posjetili zemlju EU i broj zahtjeva za vizu koji na kraju budu odbijeni . Ako AK Party i njezina vlada uspiju olakšati pitanje viza, to će vjerojatno koristiti njezinim kandidatima na biralištima za nekoliko mjeseci.
Ankara bi mogla iskoristiti i činjenicu da Švedska trenutno predsjeda Vijećem EU u prvoj polovici ove godine. To Stockholmu ne daje ovlasti da djeluje u vezi s pristupanjem Turske EU, ali znači da ima određeni utjecaj na proces donošenja odluka u bloku.
Bez obzira odluči li Turska iskoristiti svoje trenutne karte kao priliku za napredak na frontu EU-a ili ne, nema sumnje da frustrira europske države i druge članice NATO-a kako bi ojačala vlastitu sigurnost i dobila antiteroristička jamstva od Švedske i Finska. Turski dužnosnici nisu spominjali da je korištenje veta od strane Ankare u NATO-u povezano s bilo kakvom željom za osvetom zbog beskonačnog kašnjenja EU-a u procesu pristupanja Turske. Unatoč tome, držeći određeni stupanj utjecaja i koristeći ga u potpunosti, Turkiye pokazuje svoju ruku i pokazuje ekskluzivnom i selektivnom europskom klubu da i on može igrati igru.
Comments