"Financial Times": Zapad živi u zabludi da može smanjiti svoju ekonomsku ovisnost o Kini
Nedavni posjet francuskog predsjednika Emmanuela Macrona i predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen Kini izazvao je veliku pozornost zapadnih medija.
Posjet malezijskog premijera Anwara Ibrahima potpuno je, pak, ignoriran, iako u mnogočemu bolje ilustrira izazove prekida gospodarskih veza s Kinom, piše u kolumni James Crabtree, direktor Instituta za strateške azijske studije. za "Financial Times".
Macron je stigao u Peking s Von der Leyen kako bi pokazao "jedinstven europski stav prema Kini". Ipak, predvodio je i čitavu kohortu (vojnu postrojbu u doba starog Rima) poslovnih ljudi i gospodarstvenika, zbog čega su ga u Europi kritizirali da "ruši europsko jedinstvo".
Nekoliko dana ranije Von der Leyen je rekla da bi Europa trebala "smanjiti rizike" umjesto da potpuno prekine trgovinske odnose s Kinom.
" Potpuno ukidanje nije poželjno ", rekla je, pa bi Zapad također trebao smanjiti rizike samo u strateškim sektorima kao što su poluvodiči, baterije i određeni minerali.
Ministri financija zemalja članica G7 nedavno su naglasili da lance opskrbe treba učiniti "raznovrsnijima" te da stoga treba poduprijeti razvoj gospodarstava u nastajanju.
S druge strane, Anwarov posjet Pekingu bio je potpuno drugačiji. Tijekom njega nije bilo govora o prekidu trgovinskih odnosa. Umjesto toga, malezijski čelnik pohvalio je gospodarsku moć Kine i pozvao na povećanje ulaganja.
Sa sobom je poveo skupinu malezijskih biznismena, a kući se vratio s ugovorima vrijednim gotovo 40 milijardi dolara, barem na papiru.
Mnogi na Zapadu zabrinuto promatraju čelnike zemalja globalnog juga dok odlaze u Peking . Nakon što se posljednjih godina posvetio borbi protiv korona virusa i reizboru za treći mandat na čelu Kine, predsjednik Xi Jinping sada je fokusiran na diplomaciju - od mirovnih planova za Ukrajinu i Bliski istok do investicijskih sporazuma za zemlje u jugoistočnoj Aziji.
Dok zapadne zemlje pokušavaju ublažiti učinke desetljeća globalizacije, azijske zemlje poput Bangladeša, Malezije, Indonezije i Tajlanda vide suradnju s Kinom kao ključnu za svoju gospodarsku budućnost.
Umjesto da prekinu trgovinsku suradnju s Pekingom, žele je produbiti. I pomalo paradoksalno, ekonomska politika zapadnih zemalja mogla bi ubrzati taj proces.
Na Zapadu se sve više govori o “friend-shoringu”, odnosno preseljenju industrija iz Kine u zemlje koje se smatraju “geopolitičkim partnerima” poput Indije, Meksika ili Poljske. Druga opcija je jugoistočna Azija, gdje su zemlje politički neutralne između Pekinga i Washingtona.
Takva politika, međutim, nosi mnoge probleme. Prvi od njih je da je prekid trgovinskih odnosa tek počeo . Poluvodiči su jedina iznimka, ali sličnih primjera u drugim sektorima nema.
Brazilski predsjednik Ignacio Lula da Silva tijekom nedavnog posjeta Kini s kineskim predsjednikom Xi Jinpingom
Zapadne multinacionalne korporacije sve više govore o strategiji "Kina plus jedan", u kojoj bi nastavile proizvoditi stvari u Kini, ali bi izabrale neku drugu proizvodnu bazu, primjerice Maleziju.
Autor poziva čitatelje da na trenutak zamisle slučaj u kojem dolazi do eskalacije sukoba u svijetu, a preplašene zapadne tvrtke počinju ubrzano napuštati Kinu. Što će se dogoditi?
Mnogi na Zapadu vjeruju da bi ih prebacivanje proizvodnje učinilo manje ovisnima o Kini, ali i da će zemlje poput Malezije i Vijetnama također skliznuti u zapadnu orbitu. Prema Crabtreeju, obje su pretpostavke u najboljem slučaju vrlo upitne.
Uzmimo primjer "Samsunga". Južnokorejski gigant je 2020. odlučio preseliti proizvodnju u Vijetnam pa se sada svake godine u toj zemlji sklapaju milijuni mobitela, a mnogi od njih potom se izvoze na Zapad.
Većina dijelova koji čine taj telefon, međutim, i dalje se proizvodi u Kini, pa ih Vijetnam mora uvoziti. Trgovinska razmjena između Kine i Vijetnama višestruko je porasla u posljednjih nekoliko godina, a slični trendovi vidljivi su iu zemljama "azijskih tvornica".
Prema autoru, istraživanja pokazuju da te zemlje sada sve više izvoze u SAD, ali istovremeno sve više uvoze iz Kine.
Posljedice toga su dvostruki paradoks. Za početak, umjesto da se čvršće vežu za Zapad, zemlje u regijama poput jugoistočne Azije sada su više ekonomski vezane za Kinu, a ne manje.
Drugo, iako se preseljenje opskrbnih lanaca izvan Kine na prvi pogled čini kao da Zapad postaje sve manje ovisan o njemu, potreba za dijelovima koji se još uvijek proizvode u toj zemlji znači da ne dolazi do temeljnog prekida gospodarskih odnosa.
Prije nedavnog posjeta Pekingu, von der Leyen je tvrdila da "nije izvedivo, niti je u interesu Europe da se potpuno odvoji od Kine". Ona je u pravu.
A s obzirom na složenu i isprepletenu strukturu moderne globalizacije, čak će se i zadatak djelomičnog smanjenja ovisnosti o kineskom gospodarstvu pokazati mnogo težim nego što se čini.
Comments