Ovo nije propaganda već činjenice koje utječu na naš život, mediji ih skrivaju od nas a nemaju objašnjenja zašto živimo tako skupo....pa zbog Ukrajine kažu....NIJE!!
Samit G7 u njemačkom Elmauu, 26. i 28. lipnja, i summit NATO-a u Madridu, Španjolska, dva dana kasnije, bili su praktički beskorisni u smislu pružanja stvarnih rješenja za tekuće globalne krize – rat u Ukrajini, prijeteću glad, klimu promijeniti i više. Ali ta su dva događaja ipak bila važna jer pružaju jasan primjer nemoći Zapada usred brze promjene globalne dinamike.
Kao što je to bio slučaj od početka rusko-ukrajinskog rata, Zapad je pokušao prikazati jedinstvo, iako je više puta postalo očito da takvo jedinstvo ne postoji. Dok Francuska, Njemačka i Italija plaćaju visoku cijenu za energetsku krizu koja je posljedica rata, Britanac Boris Johnson dolijeva ulje na vatru u nadi da će svoju zemlju učiniti relevantnom na globalnoj sceni nakon poniženja Brexita. U međuvremenu, Bidenova administracija iskorištava rat kako bi vratila kredibilitet i vodstvo Washingtona nad NATO-om – posebno nakon katastrofalnog mandata Donalda Trumpa, koji je gotovo raskinuo povijesni savez.
Čini se da čak ni činjenica da nekoliko afričkih zemalja postaje osjetljivo na glad – kao rezultat poremećaja opskrbe hranom iz Crnog mora i posljedičnog rasta cijena – nije uznemirila čelnike nekih od najbogatijih zemalja svijeta. I dalje inzistiraju na nemiješanju u globalno tržište hrane, iako su vrtoglave cijene već gurnule desetke milijuna ljudi ispod granice siromaštva.
Iako je Zapad u početku imao malo rezervi kredibiliteta, trenutačna opsjednutost zapadnih čelnika održavanjem tisuća sankcija Rusiji, daljnjim širenjem NATO-a, bacanjem još više 'smrtonosnog oružja' u Ukrajinu i održavanjem njihove globalne hegemonije pod svaku cijenu, sve je to poguralo njihov kredibilitet pada na novu nisku razinu.
Od početka rata u Ukrajini, Zapad je zagovarao istu 'moralnu' dilemu koju je postavio George W. Bush na početku svog takozvanog 'rata protiv terorizma'. "Ili ste s nama ili ste s teroristom", izjavio je u rujnu 2001. Ali tekući sukob Rusije i NATO-a ne može se svesti na jednostavne i samoposlužne klišeje. Može se doista željeti kraj rata, a još uvijek se protiviti američko-zapadnom unilateralizmu. Međutim, razlog zbog kojeg su američki diktati u prošlosti funkcionirali jest to što se, za razliku od sadašnje geopolitičke atmosfere, nekolicina usudila suprotstaviti politici Washingtona.
Vremena su se promijenila. Rusija, Kina, Indija, zajedno s mnogim drugim zemljama u Aziji, na Bliskom istoku, u Africi i Južnoj Americi, upravljaju svim raspoloživim prostorima kako bi se suprotstavili gušećoj dominaciji Zapada. Te su zemlje jasno dale do znanja da neće
sudjelovati u izolaciji Rusije u službi ekspanzionističke agende NATO-a. Naprotiv, poduzeli su mnoge korake kako bi razvili alternative globalnoj ekonomiji kojom dominira Zapad, a posebno američkom dolaru koji je pet desetljeća služio ulozi robe, a ne valute, per se. Potonje je bilo najučinkovitije oružje Washingtona, povezano s mnogim krizama koje su orkestrirale SAD, sankcijama i, kao u slučaju Iraka i Venezuele, među ostalima, masovnom glađu.
Kina i drugi shvaćaju da trenutni sukob nije oko Ukrajine protiv Rusije, već o nečemu daleko posljedičnijem. Ako Washington i Europa izađu kao pobjednici i ako Moskva bude gurnuta iza poslovične 'željezne zavjese', Peking neće imati druge mogućnosti nego učiniti bolne ustupke Zapadu koji se ponovno pojavljuje. To bi zauzvrat ograničilo kineski globalni gospodarski rast i oslabilo bi njezin argument u vezi s politikom jedne Kine.
Kina nije u krivu. Gotovo odmah nakon neograničene vojne potpore NATO- a Ukrajini i kasnijeg ekonomskog rata protiv Rusije, Washington i njegovi saveznici počeli su prijetiti Kini zbog Tajvana. Mnoge provokativne izjave, zajedno s vojnim manevrima i posjetima američkih političara na visokoj razini Taipeiju, imale su za cilj naglasiti američku dominaciju na Pacifiku.
Dva su glavna razloga nagnala Zapad da dodatno investira u trenutni pristup sukoba protiv Kine, u vrijeme kada bi, vjerojatno, bilo korisnije primijeniti određeni stupanj diplomacije i kompromisa. Prvo, strah Zapada da bi Peking mogao pogrešno protumačiti njegovu akciju kao slabost i oblik popuštanja; i, drugo, zato što je povijesni odnos Zapada s Kinom uvijek bio zasnovan na zastrašivanju, ako ne i na izravnom poniženju. Od portugalske okupacije Macaua u 16. stoljeću, preko britanskih opijumskih ratova sredinom 19. stoljeća, do Trumpovog trgovinskog rata protiv Kine, Zapad je Kinu uvijek gledao kao subjekt, a ne kao partnera.
Upravo zato se Peking nije pridružio zboru zapadnih osuda Rusije. Iako stvarni rat u Ukrajini nije od izravne koristi Kini, geopolitički ishodi rata mogli bi biti ključni za budućnost Kine kao globalne sile.
Dok NATO i dalje ustraje na širenju kako bi ilustrirao svoju trajnost i jedinstvo, alternativni svjetski poredak predvođen Rusijom i Kinom vrijedan je ozbiljne pažnje. Prema njemačkom Frankfurter Allgemeine Zeitungu, Peking i Moskva rade na daljnjem razvoju BRICS kluba velikih gospodarstava u nastajanju kako bi služio kao protuteža G7. Njemački list je točan. Posljednji summit BRICS-a 23. lipnja osmišljen je kao poruka G7 da Zapad više nije upravljački stol te da se Rusija, Kina i globalni jug pripremaju za dugu borbu protiv dominacije Zapada.
Ruski predsjednik Vladimir Putin je u svom govoru na summitu BRICS-a predložio stvaranje "međunarodne rezervne valute na temelju košarice valuta naših zemalja". Činjenica da je sama rublja uspjela preživjeti, zapravo procvjetati, pod nedavnim zapadnim sankcijama, daje nadu da bi BRICS valute zajedno mogle uspjeti na kraju potisnuti američki dolar kao svjetsku dominantnu valutu.
Navodno je upravo kineski predsjednik Xi Jinping zatražio da se datum summita BRICS-a promijeni s 4. srpnja na 23. lipnja, kako ne bi izgledalo kao odgovor na summit G7 u Njemačkoj. Ovo dodatno naglašava kako se BRICS počinje doživljavati kao izravna konkurencija G7. Da se ekonomski savez pretvara u političku, zapravo geopolitičku cjelinu, govori i činjenica da Argentina i Iran apliciraju za članstvo u BRICS-u.
Predstojeća globalna borba možda je najposljedičnija od Drugog svjetskog rata. Dok će se NATO nastaviti boriti za relevantnost, Rusija, Kina i drugi će ulagati u razne gospodarske, političke pa čak i vojne infrastrukture, u nadi da će stvoriti trajnu i održivu protutežu zapadnoj dominaciji. Ishod ovog sukoba vjerojatno će oblikovati budućnost čovječanstva.
Commentaires